U zatvorima inkvizicije, skrovištima kriminalaca, tu je mjesto gdje vaš prijatelj piše ove redove, koji trebaju služiti kao vaše instrukcije. Sanjajući o neprocijenjenim prednostima, koje vam ovaj spis prijateljstva treba pribaviti, osjećam kako se strahote tako dugačkog i nezasluženog sužanjstva zaslađuju...

Morao bi se šaliti, kada bi pomislio kako jedan rob, koji je okružen stražarima, koji su naoružani željezom, svog prijatelja može još podići iznad moćnika, kraljeva koji vladaju ovim progonstvom.

Moj dragi Philochale, vi ćete prodrijeti u svetište uzvišenih znanosti. Moja ruka će za vas podignuti neprobojni veo, koji skriva svetište pred očima vulgarnog, tabernakul, gdje je Vječni sakrio tajne prirode, tajne koje je rezervirao za nekoliko povlaštenih, za prosvijetlene, koji su stvorili njegovu Svemoć kako bi gledali,  bili u njegovoj pratnji i Veličini njegove Slave i jednu od zraka koje su svijetlile oko njegovog zlatnog prijestolja, sproveli ovamo dolje na ljude. Neka primjer vašeg prijatelja bude za vas ozdravljujuća lekcija, i ja bi trpio duge godine kušnje, koje su mi zločesti nametnuli.

 

Dva grebena, oba jednako opasni, stati će vam na put, jedan će vrijeđati sveta prava svake osobe, to je zloupotreba moći, koju je vama bog povjerio, drugi bi prouzrokovao vaš neuspjeh, to je odavanje tajni...   

                                                                                                     
Oba su rođena od iste matere, oba duguju ponosu  postojanje. Slabosti ljudi koji su ih hranili; oni su slijepi; njihova mati ih vodi; njenom pomoći nose ova dva strašila njihov nečisti dah s velikom nesrećom do u srca prosvijetlenih. Nesreća onom, koji zloupotrebi poklon neba, kako bi služio svojim strastima. Svemoguća ruka, koja mu je elemente učinila podložnim, razmrskati će ga kao slabu trsku, vječna patnja neće moći nadoknaditi njegov zločin. Duhovi pakla će se sa prezirom podsmjehivati plaču bića, od čijeg su zastrašujućeg glasa  često podrhtavali u njihovom vatrenom ponoru.

Ne zbog vas, Philochale,  je to, zašto ja ocrtavam ovu strašnu sliku; prijatelj čovječanstva nikada neće biti njen progonitelj...., ali odavanje tajni, moj sine, ova žudnja za vlašću, čuđenje, inspiracija divljenja, ovo je ponor, zbog kojeg se za vas bojim. Bog prepušta ljudima brigu oko kažnjavanja neopreznih slugu, koji dozvole očima običnih ljudi prodrijeti u mistično svetište; o Philochale, neka moje nesreće bez dvojbe budu prisutne u tvom duhu, jer i ja sam poznavao sreću. Ispunjeni dobročinstvima neba...okružen takvom moći, koju ljudska mogućnost shvatanja nemože  razumijeti... zapovijedajući genijima koji upravljaju svijetom, sretni srećom, koju sam rodio, ja kušao, u sredini poštovane obitelji, sreću, koju Vječiti daruje njegovoj dragoj djeci... jedan trenutak je sve razorio, ja sam govorio, i sve je otpuhano kao oblak. E moj sine, ne slijedi moje tragove... Da nebi tašta požuda za briljiranjem u očima svijeta prouzrokovala tvoj neuspjeh... Misli na mene... u zatvoru, tijelo izmrcvareno mučenjem, piše vam vaš prijatelj. Philochale, promisli, da ruka, koja okružuje karaktere ponekada nosi i željezo, da ih ruši... bog me je kaznio; ali što sam napravio okrutnim ljudima, koji me progone? Koje pravo imaju, ispitivati slugu Vječnoga? Oni su me pitali, koji su moji dokazi o mojoj misiji; moji dokazi su čuda; moji branitelji: moje vrline,  život bez poroka, čisto srce; što kažem, imam li još pravo se žaliti? Govorio sam. Najveći me je bez sile i bez moći izručio bijesu fanatičnog škrtca. Ruka, koja je nekada mogla razbiti jednu armiju, može danas jedva dignuti lanac, kojim je okovana.

Ipak se varam, trebao bi vječnoj pravdi... pokazati zahvalnost, osvetoljubivi bog je oprostio svojem pokajničkom djetetu. Prozračan duh je prodrio kroz zidine, koji me dijele od svijeta koji reflektira svijetlo; on mi se pokazao, on je utvrdio kraj moga sužanjstva. Za dvije godine se završava moja patnja. Moji će krvnici, kada budu ušli u moju ćeliju, naći ju praznu; i uskoro,  s četiri elemanta pročišćenu... čistu kao genij vatre, ja ću slavni položaj, u koji me je božja dobrota podigla, opet uzeti u posjed, ali koliko dugo je još do ovog kraja! Koliko dugo se ove dvije godine čine onome, koji ih provodi u patnji i uvredama! Nezadovoljni gnusnim mučenjem, koje sam morao otrpjeti, moji su gonioci stvorili sigurne mogućnosti,  kako bi me mučili, još omraženije; oni su me obezčastili; moje ime su napravili predmetom sramote. Djeca ljudi se sa strahom povlače natrag, ako ih je slučaj doveo u blizinu zidina mojega zatvora; oni se boje, da bi smrtonosna para mogla pobjeći kroz uski otvor, koji, kao iz zbunjenosti, zraci svijetla dozvoljava ulaz u moju tamnicu. O Philochale... Ovo je najstrašniji udarac, koji su mi mogli nanjeti...

Još neznam dali ću vam moći dostaviti ovaj spis...Ja ocjenjujem poteškoće, koje ću dokazati, da bi iz ovog mjesta muka izašao, kroz one, koje sam morao pobijediti, da bi se završilo. Odvojen od bilo kakve pomoći, sam sam stvorio mogućnosti, koje su mi bile potrebne. Vatra moje svijetiljke, nekoliko novčića i par kemijskih sastojaka, skrivenih od ispitivačkih očiju mojih mučitelja, proizveli su boje koje ukrašuju plod dokolice jednog zatvorenika.

Dobit od instrukcija vašeg nesretnog prijatelja, je tako jasna , da je za posumnjati,  da bi ovaj spis mogao pasti u druge ruke, a ne vaše... Sjetite se samo na to, da sve mora  vama služiti... Jedan red koji je lošije objašnjen, jedno zaboravljeno slovo, sprečava, da podignete veo koji je božja ruka stavila preko sfinge. Adio, Philochale; nemojte me žaliti; poziv Vječnoga je jednak njegovoj pravdi. Kod prvog mističnog skupa ćete opet vidjeti vašeg prijatelja. Ja vas pozdravljam bože. Uskoro ću poljubac mira pružiti mom bratu.